Osnivači udruženja građana „Klub Vidosav" bili su polaznice škole pisanja Vidosava Stevanovića 2009. godine, nekoliko njegovih čitalaca i prijatelja. Staru staju engleskog tipa pretvorili smo u moderan multifunkcionalan prostor od preko sto kvadratnih metara u kome se mogu održavati književne promocije, kamerni koncerti, slikarske izložbe, male pozorišne predstave kao i susreti prijatelja i poštovalaca.
Otvaranje Kluba dogodilo se 28. juna 2009. godine pred mnogobrojnim gostima i sa raznovrsnim programima. Sa izuzetkom dve zime — u Klub je tek ove zime uvedeno grejanje — kod nas se ponešto neprekidno dešavalo.
Knjige kojih nema
Zamišljen kao kulturna i obrazovna institucija, Klub od 2009. godine organizuje programe najrazličitijeg sadržaja, sa željom da afirmiše vrednosti građanskog, multikulturalnog i multietničkog društva, izražene duhom stvaralaštva, tolerancije, istinoljubivosti i pravičnosti.
Tim putem došli smo do broja od 90 organizovanih programa, različitih vrsta stvaralaštva, sa više od 100 gostiju i učesnika — pored Srbije i iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Francuske, Velike Britanije i SAD.
Tokom 2014. i 2015. godine Klub je renoviran i proširen, tako da sada kao zasebna celina „pod jednim krovom" egzistira na 350 m², koristeći i prateće prostore dvorišta i parkinga.
Budući sve aktivniji i otvoreniji za nove autore i ideje, Klub na taj način ispunjava zamisao svojih inicijatora, pisca Vidosava Stevanovića i glumice Marije Vasiljević, na čijem imanju živi.
Zašto fondacija?
U mom dugom književnom i znatno kraćem javnom životu upoznao sam mnogo zadužbina, zaklada, fondacija, legata, ostavština, muzeja, spomen kuća i spomen soba. Od raskošnih zdanja, muzeja u kojima su eksponate birali stručnjaci koji se pompezno nazivaju eksperti preko kuća u kojima su živeli umetnici do gomilica prašnjavih knjiga u zabačenim podrumima nacionalnih biblioteka.
Uverio sam se da postoje tri glavna razloga, tri motiva za osnivanje takvih ustanova koje nazivam fondacijama.
Prvi, najpoznatiji i najslavniji u našoj civilizaciji jeste pamćenje i čuvanje imena osnivača koji imaju samo jednu vezu sa kulturom: umetnička dela i kulturna dobra koja nije stvorio onaj ko ih je kupio i pred oči javnosti stavio.
Prisvajanje vrednih imena i značajnih dela i njihova upotreba kao dekoracija svojoj nezasluženoj i ružno egocentričnoj posmrtnoj slavi. U suštini je bezlična mehanika kapitala koji se tako čuva, povećava ili štiti od trošenja, ekscesnog rasipanja, inflacija, političkih promena, ideološkog ludila i njegove urođene slabosti: nestajanja. Jer nijedan kapital nije i ne može trajati vekovima.
Drugi je skupljački, kolekcionarski, pasionirani i ponekad ekstravagantni pokušaj pojedinaca, porodica i grupa da potomcima i sebi sličnima u budućnosti prenesu ono što su kupili, skupili, nabavili i smatraju ga dragocenim, jedinstvenim ili retkim.
U ponečemu je sličan prvom, jer skupljač nije stvaralac ni nastavljač dela majstora, samo je zaneseni poštovalac. I razlikuje se u mnogo čemu, jer se ne zasniva isključivo na novcu već na strasti, upornosti, poštovanju i odanosti. Ne pripisuje sebi i ne korumpira ono što hoće da sačuva. Kolekcionari dostojni tog imena u svoje zbirke i ostavštine ne ulažu samo novac, društvenu moć i politički uticaj već i svoje vreme, znanje, kritičko mišljenje, strpljenje, snalažljivost i ljubav. Ukratko sebe.
Treći razlog, treći motiv je najređi mada bi trebalo da bude najčešći. Sam stvaralac, umetnik, majstor, onaj iz čijeg je duha delo nastalo, koji mu je posvetio dane i noći, pola mladosti, većinu zrelog doba i poslednje proplamsaje starosti nastoji da, sredstvima koje ima na raspolaganju i koja su uvek manja od njegovih zamisli, sačuva svoje delo od propasti, nestanka i zaborava. Ono što je njegovo lično, unutrašnje, jedinstveno i neponovljivo od onog što je spoljašnje, haotično, slučajno, nepovoljno, svesno razorno i materijalno nesavladivo.
Da iza sebe, umesto testamenta ili kao njegovu dopunu, kao jedino legitimno opravdanje za tu poslednju upotrebu svog imena, ostavi, zaštiti i bar ponekoj generaciji u budućnosti pokaže šta je radio, kako je to radio, šta je stvorio, šta je dovršio. Nešto što će možda vredeti i nekom drugom u kratkim sekundama naših efemernih fizičkih egzistencija.
I da bude uveren, da očekuje, da se nada kako će u toj ludoj zamisli uspeti bar u razmeri jedan prema milion.
S tom skromnom, samoljubivom i altruističkom namerom, možete je posmatrati i ocenjivati sa bilo koje strane i bićete u pravu, pre šest godina nastala je Fondacija Vidosav. U selu Botunju usred Šumadije, na padini brda sa koga se vidi selo u kome sam rođen, na imanju moje životne saputnice i supruge glumice Marije Vasiljević, u zgradi koja je zbog toga i pravljena, uz pomoć naših sinova i prijatelja, uz podršku naših posetilaca i bez ikakvog učešća republičkih ili gradskih institucija kulture.
Uvek je otvorena za sve ljude dobre volje i čistih namera. U šta se možete i sami uveriti.
Vidosav Stevanović
Maj 2026. godine
Uprava
Petar Arbutina — upravitelj Fondacije Vidosav
Stevan Stevanović — stalni sekretar
Članovi upravnog odbora
Marija Vasiljević
Srđan Paunović
Mirko Demić
Nadežda Stojanac
Ljubomir Branković
Nevena Stevanović
Nadzorni odbor
Nenad Božić
Bojan Kolak
Marija Lazić