Vidosav Stevanović rođen je 27. juna 1942. u Cvetojevcu pored Kragujevca „pod nemačkom okupacijom i vladom nacionalnog spasa, u porodici srednje siromašnih šumadijskih seljaka". U čast Vidovdana — u čijem se imenu krije ostatak starog boga Svantovida ili Belog Vida, zaštitnika rata i sunca — na krštenju je dobio ime Vidosav.
Tih dana počele su bitke kod Bir Hakima i Sevastopolja, ratna sreća prešla je na stranu Saveznika, civilizovani svet je za malo izbegao katastrofu. Vidosavljev otac Dragomir, borac XVII istočnobosanske udarne divizije, teško je ranjen u selu Sijekovac pored Bijeljine, umro je u somborskoj vojnoj bolnici na dan pobede. Posle propasti kolektivizacije deda Rajko je Vidosava poslao u Kragujevac na školovanje. „Srećom, bio sam nejak, bolešljiv i nesposoban za seoske poslove. Privlačile su me svetlosti gradova koji postadoše i ostadoše moje doživotne ljubavi."
Beograd i prva knjiga
Kragujevac je napustio osam godina kasnije, sa sveskama punim stihova, proznih skica i eseja i odlučan da postane pisac. U Beograd je stigao na dan kad je počinjala Prva konferencija nesvrstanih. „Bio je to moj izabrani grad i pre nego što sam ga video, zato mi nije smetalo ono što sam video. Ostao sam u njemu trideset godina."
Studirao je stomatologiju, razboleo se i, ozdravivši, odlučio da studira književnost. „Malo kasnije napustio sam školsku književnost da bih se čitavim bićem posvetio pravoj književnosti. Nisam je smatrao zanimanjem već pozivom, veštinom koja zamenjuje religiju, politiku i stvarni život."
Izlazak prve knjige pripovedaka „Refuz mrtvak" 1969. u „Prosveti" odredio mu je život za mnogo godina. „Imao sam uspeha, dobio sam tri značajne nagrade, našao sam se u vrtlogu polemika i postao žrtva dve diskvalifikacije: da sam rodonačelnik „crnog talasa" i da sam započeo takozvanu „stvarnosnu prozu". Oba izraza su književno besmislena ali behu dobra batina za smirivanje neposlušnog pisca."
Već tada je za svoju prozu koristio izraz „fantastični realizam", skovan prema poznatoj rečenici Dostojevskog da „ništa nije fantastičnije od stvarnosti".
Protiv Vidosava je u to vreme započet sudski proces koji je trajao šest godina. Nije ni oslobođen ni osuđen; proces je zastareo. Zahvaljujući klimi otvorenosti i tolerancije, koju su širili političari što ih nazivamo „srpski liberali", zaposlio se u „Prosveti", najvećoj izdavačkoj kući u Jugoslaviji.
BIGZ i sukob sa režimom
Kao direktor i glavni urednik BIGZ-a od 1982. uspeo je ovu kuću spasiti od propasti i dovesti među najbolje u Jugoslaviji. Taj uspeh pretvorio se u nešto napornije: ondašnji republički vrh odlučio je da istu stvar mora uraditi u „Prosveti" koja se tada nalazila u krizi.
„Ponovio sam i napor i rezultate, sve je krenulo kako treba, ali sam dve godine kasnije morao podneti ostavku i dati otkaz istog dana." Dve godine potom bio je savetnik u sarajevskoj „Svjetlosti", gde su mu 1989. izašla Sabrana dela. „Uvidevši da nacionalisti po svaku cenu hoće rat, podneo sam ostavku i otišao iz grada koji će uskoro postati žrtva najduže opsade u dvadesetom veku."
Egzil — Atina, Pariz
Angažovao se u malobrojnoj grupi intelektualaca koji su se borili protiv Miloševića i njegove politike nacionalnih podela, mržnje i ratova. Rezultat toga su „Nezavisni pisci Jugoslavije" 1989. i „Beogradski krug" 1991.
Na dan pada Vukovara sa porodicom je napustio umiruću Jugoslaviju, početak rata u Bosni dočekali su kao progonjeni egzilanti u Atini. Prvi napad na Srebrenicu 1993. zatekao je Vidosava u Parizu gde je stigao za svojim knjigama iz trilogije „Sneg i psi". Priključio se Ivanu Đuriću i Pokretu demokratskih sloboda.
Krajem 1996. vratio se u zemlju, priključio se demonstrantima u Kragujevcu i osvojili su RTV Kragujevac čiji je direktor Vidosav postao na nekoliko meseci. „Uvidevši šta se događa u opoziciji — bila je samo jedno odeljenje Miloševićevog režima i poslednja linija njegove odbrane — odlučio sam otići ponovo u Francusku i zatražiti politički azil."
Kao i svi ljudi sa ovih prostora, nosim u sebi nekoliko identiteta — Šumadinca, Srbina, Jugoslovena, Balkanca, Francuza, Bosanca, Evropejca i građanina sveta — i zbog toga se smatram bogatijim i slobodnijim nego ranije.
U to vreme dobija francusko odlikovanje Chevalier de l'Ordre des Arts et des Lettres. Nijedan srpski medij to nije zabeležio. Godine 2004., gonjen potrebom za svojim jezikom, napustio je Pariz i došao u Sarajevo, grad-simbol. Iz solidarnosti sa multietničkom Bosnom i njenim žrtvama uzeli su i bosansko državljanstvo.
Povratak — Fondacija Vidosav
Godine 2007. postao je penzioner i vratio se u kuću na brdu pored Kragujevca u kojoj se nalazi njegova biblioteka. Živi povučeno, izbegava javnost i medije, povremeno putuje. Radi na nekoliko rukopisa koje odavno nosi sa sobom. Odbija političko angažovanje. Preko leta mu dolaze sinovi, prijatelji iz inostranstva, čitaoci.
Godine 2009. sa grupom Vidosavljevih čitalaca na našem seoskom imanju osnovala sam „Klub Vidosav" koji raznovrsnim programima privlači posetioce i radoznalce. U njemu se sada nalazi i stalna izložba Vidosavljevih knjiga na srpskom i na drugim jezicima pod nazivom „Knjige kojih nema".
Polovinom 2011. izašla je monografija „Vidosav" koja obeležava pedeset godina književnog rada mog supruga.
„Šta će dalje biti?", pitam ponekad. „Ako uspemo sprečiti da se ponovi ono najgore iz bliže prošlosti, nameravam ovde i ostati. Ako se to najgore dogodi, svejedno mi je: ista se borba ne može voditi dva puta. Šta god da se desi, biće građa neke buduće knjige."
— Marija Vasiljević